Napredujemo. Na otvaranju prodavnica njemačkog trgovinskog lanca po gradovima Srbije nije bilo mrtvih ni ranjenih – mada je jedan radnik obezbjeđenja kolabirao – za razliku od prethodnih godina kada se gužva ispred, primjera radi Merkatora, prelivala na beogradske traumatološke klinike odakle su stizali izvještaji o broju polomljenih ruku, izgrebanih ekstremiteta i iščašenih zglobova. Iščašene mozgove niko nije brojao, oni se u ovom poslu i vremenu, valjda, podrazumijevaju. Napredovalo se u još ponečemu. Tada se „ginulo“ za glavicu kupusa, sada se od svanuća u zasjedi ispred najnovijeg hipermarketa čekalo za čokoladu, šećer i piletinu. Po prodavnicima su se razvili u strijelce gradonačelnici i ministri, a naravno tu je bio i Vrhovni Otvarač svega i svačega, dok su novinari prilježno izvještavali o broju kupljenih slatkiša, piladi i kilaži šećera. Ipak, znajući za jadac, ekipe Hitne pomoći su bile u pripravnosti, a ona u Leskovcu je, paradoksalno, dobila slobodan dan jer su svi njeni dežurni klijenti tog dana naprasno ozdravili i otrčali da i oni osjete slast potrošačkog društva i dokopaju se svog sledovanja pilećih bataka po cijeni od 119, 99 i ostalih „’99“ artikala.
Neki monstruozni merkantilni Gebels je smislio tu navlakušu s brojkom 99 u cijeni koja psihološki djeluje na, već pomračeni i reklamama otrovani um prosječnog konzumenta i poklonika super, mega i hipermarketa, pa on ima iluziju da je to što pazaruje jeftinije nego da je cijena zaokružena. O razornom dejstvu onoga što se zove „akcija“ tek će se raditi stručne studije, analize i pisati radovi, ali se i bez dubinskog istraživačkog napora može zaključiti kako je to akcijašenje izvuklo više para iz novčanika beslovjesne kupoholičarske mase nego što su svi lopovi svijeta opljačkali iz banaka od kako su osnovane. Ili što su iste nakamatarile od svojih klijenata, svejedno.
Redovi koje smo gledali po srpskim gradovima i idolopokloničko klanjanje vlasti registar kasama i rafovima prodavnice samo su eho univerzalnog projekta koji čitavu planetu pretvara u jedan ogromni hipermarket, a objekti tog tipa postaju neka vrsta bogomolja najrasprostranjenije religije i njenih vjernika koji se zovu potrošači. Moglo bi se reći i da nastupa sa malo modifikovanom hrišćanskom mantrom: u ime ulaza, izlaza i razlike u cijeni. Profit!
Istovremeno, oni su i hospitalna mjesta za liječenje bolesti zvane potrošačka groznica na kojoj se stotinama godina predano radilo, da bi u našem vijeku dobila razmjere globalne epidemije bez da ikome pada na pamet da za tu boljku smišlja vakcinu. Ne bi me začudilo kako bi, da nekom filantropu slučajno slična ideja padne na pamet, isti bio javno satanizovan, posut mileramom isteklog roka trajanja i na kraju, za primjer, razapet na nekom rafu, gdje bi ga gnjevni potrošači – koje bi ludak da liši njihovog zadovoljstva – gađali trulim bananama. Po cijeni od samo 49,99.
Kao da se cijelo čovječanstvo komprimovalo između dvije ključne riječi: kupi i prodaj, ili što bi u jednoj pjesmi rekli momci iz zagrebačke pank grupe „Hladno pivo“: Ništa više nije sveto, sve je bruto ili neto.
Ljudska hipermarketska kolonada najmanje je odsjaj materijalne bijede, iako je u njoj bilo dosta osirotjelih i onih kojima je to bio jedini društveni događaj koji sebi mogu a i žele priuštiti. Ona je refleks isprogramirane pohlepe i potrebe da se ušićari i „dobro prođe“ a da niko od tih kupoholičarskih robota koji užagrenih zenica čekaju na svoje sledovanje njene svetosti – jeftine (kako da ne) robe, nije svjestan zamke u koju ga je uvukao vješti i beskrupolozni merčendajzing. U njoj je pretvoren u roba koji mazohistički uživa u svojoj ulozi i iz nje ne želi da izađe čak i kad bi mu neka sila otvorila vidike pa bi umjesto sopstvenog odraza u ogledalu ugledao poluošišanu ovcu.
Nego, šta će onaj srećnik sa pola tone šećera koju je pazario? Pa prodaće ga u svom minimarketu uz blještavi natpis „akcija“ po „99“ cijeni. Navali, narode. Još malo, pa nestalo. A to što je nestalo ne kupuje se na rafovima gdje hrlite.wwwiskra.co

Autor: Ranko Pivljanin